Modne novìne

DIPMOD_11: mapiranje granica 

Intervju vodili i priredili: Jasminka Končić i Duje Kodžoman

Nedavno održani DIPMOD_11, revija diplomskih radova studenata modnog dizajna Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, potvrdio je dolazak nove generacije dizajnera sa snažnim autorskim glasom. Ovogodišnje izdanje predstavilo je konceptualne modne kolekcije koje progovaraju o intimi, socijalnoj nepravdi, tjelesnoj boli i suvremenom identitetu, a program su po prvi put svojim kolekcijama obogatili i gosti s Naravoslovnotehniške fakultete u Ljubljani. Ovaj tematski blok posvećen je upravo fenomenu granica i graničnosti u suvremenoj modi i modnom obrazovanju koje sagledavamo kroz radove sedmero diplomanata. Umjesto klasičnog predstavljanja kolekcija, fokus prebacujemo na intervjue u kojima autori otkrivaju rubna i granična stanja svog stvaralaštva, odnosno procijepe u kojima se susreću povijesno nasljeđe i ekološka svijest, intimna bol i tekstilna forma, te društvena marginalizacija i socijalna nejednakost.

zfr31700-2

Ines Barić: na granici sjećanja i zaborava 

Vaša kolekcija DEMD42’ bavi se iznimno intimnom temom – demencijom i prolaznošću. Kako kroz tekstilne arhive i ručni rad balansirate na toj iznimno tankoj granici između sjećanja i zaborava, te kako se ta intimna, obiteljska granica transformira u modni jezik koji komunicira s javnošću?

Kolekcija DEMD42′ nastala je iz vrlo osobnog iskustva promatranja bakinog života s demencijom. Tijekom rada prikupljala sam fragmente njezine svakodnevice od tekstilnih predmeta, preko detalja s odjeće do gesta, navika i razgovora koji su s vremenom postajali sve isprekidaniji i teži za povezati u cjelinu. Ti su elementi za mene postali svojevrsni arhiv sjećanja, ne kao dokumentacija prošlosti, već kao tragovi onoga što ostaje prisutno unatoč zaboravu. Granica između sjećanja i zaborava u kolekciji nije prikazana doslovno. Zainteresirala me ideja nepotpunosti, ponavljanja i praznina koje nastaju kada kontinuitet pamćenja počne nestajati. Upravo zato kolekcija polazi od fragmenata – vizualnih, materijalnih i emocionalnih, koji se ponovno slažu u novu cjelinu, bez pokušaja da rekonstruiraju ono što je izgubljeno. Ručni rad imao je važnu ulogu u tom procesu jer sa sobom nosi određenu težinu, sporost i intimnost. Iako kolekcija proizlazi iz obiteljske priče, cilj nije bio prikazati jedno konkretno iskustvo demencije, već otvoriti prostor za promišljanje o memoriji, prolaznosti i identitetu.

zfr30953
zfr30685

Tilen Gorenjak: graničnost lijepog i ružnog / otpada i vrijednosti

U kolekciji The Ugly Houndstooth koristeći bajku o Ružnom pačetu i transformaciju odbačenog tekstila, Vi se izravno igrate s granicom između onoga što društvo odbacuje kao “ružno” ili otpad i onoga što prepoznaje kao “lijepo” i vrijedno. Gdje po Vašem mišljenju u održivoj modi prestaje životni vijek tekstila, a počinje njegova estetska metamorfoza?

Za mene život tekstila nikada uistinu ne završava – čak i kada se razdere, on jednostavno mijenja jezik. Ono što nazivamo “otpadom” često je samo materijal koji čeka novu priču i novu siluetu. Ljepota počinje onog trenutka kada nešto prestanemo promatrati kao dovršeno i počnemo vidjeti njegov potencijal za transformaciju. Ovom kolekcijom htio sam sugerirati da se na samom početku možda već nalazi predivan labud umjesto ružnog pačeta, te da “ružno pače” može postati konačni rezultat koji treba cijeniti.

zfr30565
zfr30778

Rebeka Mamić: granica tradicije i održive budućnosti

Narodna nošnja nosi fiksne povijesne i kulturne kodove, ali je ujedno i povijesni primjer dizajna bez tekstilnog otpada. Kako u svom radu pomičete granicu između povijesnog nasljeđa i suvremene ekološke svijesti, te kako kroz njezinu interpretaciju pokazujete da su principi održivosti zapravo duboko upisani u našu tradiciju?

Moj djed je iz Imotskog. Oženio se mojom bakom Slovenkom, preselio u Sloveniju i tamo osnovao obitelj. Naši posjeti Imotskom uvijek su bili ispunjeni pričama iz njegova djetinjstva, uglavnom o životu brojne obitelji na selu. Kroz njegove priče osjetila sam duboko poštovanje prema njihovoj skromnoj odjeći, što me potpuno očaralo i utjecalo na osjećaj odgovornosti pri donošenju dizajnerskih odluka. Istražujući narodnu nošnju, umjesto klasičnog krojenja i rezanja materijala, volumen i formu oblikovala sam pomoću različitih principa koje stvaraju trodimenzionalni efekt na tijelu. Na taj način krojni dijelovi koje koristim mogu biti isključivo pravokutnici, dok su istovremeno oblikovani u suvremene siluete. Tako sam shvatila da održivost nije novi koncept nametnut tradiciji, već nešto što je oduvijek bilo njezin sastavni dio. Pristup bez otpada (zero-waste) postao je prilika za reinterpretaciju baštine kroz suvremenu prizmu.

zfr30781
zfr30641

Anže Orešnik: na rubu privatnog prostora i uličnog senzibiliteta

Sam naziv Vaše kolekcije Blurred Proximity sugerira zamućene, nestajuće granice. Kako kroz spoj digitalnog tiska i manualne tehnike macraméa istražujete granicu između intimnog osjetilnog iskustva pojedinca i kaotičnog javnog prostora suvremenog grada?

Kolekcija je nastala kao istraživanje intimnih trenutaka unutar kaosa javnog urbanog prostora – bilo da je riječ o huku ceste dok noću pušite cigaretu na balkonu, ili o osjećaju ruke ispod majice usred gomile koja vas okružuje. Moje istraživanje tih osjeta kroz tekstilne tehnike proizašlo je iz osjećaja ugode i sigurnosti koje sam pronašao u dvama vintage odjevnim predmetima, od kojih je svaki nosio snažno osjetilno iskustvo kroz svoju teksturu. Njihova je intimnost potom prenesena na digitalno tiskane komade, gdje su zamućeni printevi i meke, neodređene linije stvarali osjećaj nježnosti i bliskosti, dok su istovremeno prizivali brza, svjetlucava svjetla grada. Ručna tehnika vezanja makrame čvorova uvela je povratak dodiru i materijalnosti, kao gestu okretanja prema intimnom, nježnom i sporom. Međuodnos digitalnog tiska i ručnog vezanja čvorova omogućio mi je da istražim zamagljenu granicu između osobnog i javnog, između intimnog osjetilnog iskustva i ritma suvremenog urbanog života – što je prostor koji se zrcali i u samom naslovu kolekcije Zamagljena bliskost (eng. Blurred Proximity).

zfr31028
zfr31306

Kristina Stojadinović: između društveno marginaliziranog i vidljivog tijela

Beskućništvo i kapitalizam predstavljaju najoštriju socijalnu granicu modernog društva – granicu između onih koji imaju sve i onih na marginama. Na koji se način u modi i Vašoj kolekciji Made in America estetizacija motiva poput šatora i vreća za smeće propituje granicu naše tolerancije i tko postavlja granicu između društvenog protesta i modnog dizajna?

U kolekciji Made in America motivi poput vreća za smeće i šatora nisu korišteni s ciljem estetizacije beskućništva, već kako bi se pažnja usmjerila na problem koji društvo često nastoji ignorirati. Prijenosom tih elemenata u modni kontekst nastaje nelagoda kod promatrača, a upravo je ta nelagoda važan dio samog koncepta i ideje kolekcije jer otvara prostor za propitivanje društvenih vrijednosti, nejednakosti te granica društvene tolerancije Tolerancija se ne odnosi samo na modu, nego na to koliko je društvo spremno prihvatiti postojanje ekstremne nejednakosti bez da je dovodi u pitanje. Smatram da granicu između društvenog protesta i modnog dizajna ne postavlja jedna osoba, već ona nastaje kroz interakciju dizajnera, publike i društvenog konteksta. Dizajner određuje namjeru rada i poruku koju želi prenijeti, ali publika svojim interpretacijama i reakcijama odlučuje hoće li odjevni predmet promatrati kao modni objekt, umjetnički rad ili oblik društvenog komentara. U slučaju moje kolekcije Made in America, cilj nije bio stvoriti isključivo estetski zanimljive odjevne predmete, već koristiti modu kao medij za propitivanje društvene nejednakosti, beskućništva i ideje američkog sna. U trenutku kada motiv vreće za smeće na modnoj pisti šokira publiku više nego činjenica da pojedinac spava pokraj kontejnera, tada se ne postavlja pitanje gdje je granica mode, već gdje je granica naše društvene osjetljivosti. 

img_7175
zfr32221-2

Sofija Varga: pomicanje granica autoriteta

Poslovno odijevanje tradicionalno podrazumijeva stroge, oštre linije koje funkcioniraju kao štit. Uvođenjem drapiranja u kolekciji Tihi nabor, Vi zapravo brišete granicu između formalnog autoriteta i tjelesne udobnosti. Kako drapirani nabor redefinira granicu onoga što u suvremenom društvu percipiramo kao profesionalno i moćno?

Povijest potvrđuje da je draperija bila jasan i vidljiv pokazatelj društvene hijerarhije i upravo na tim temeljima kolekcija Tihi nabor donosi ideju ažuriranja formalnog poslovnog odijevanja uvođenjem tehnike drapiranja. Dekonstrukcija poslovne siluete mijenja estetiku oštrih i strogih linija, transformirajući ih u strateški oblikovane i fluidne nabore. Na taj se način moć više ne očituje kroz krutost forme, već kroz slobodu kretanja, individualnost i originalnost. Takav pristup istodobno odražava evoluciju estetskog oblikovanja te prilagodbu novim tehnološkim, materijalnim mogućnostima i društvenim očekivanjima. Briše se stroga granica između profesionalnog i osobnog, a kolekcija pokazuje kako autoritet ne proizlazi nužno iz krutosti, nego iz samopouzdanja i sposobnosti prilagodbe. Upravo zato drapirani nabor u kolekciji postaje vizualni simbol suvremenog izraza autoriteta koji ne počiva na distanci i kontroli, već na autentičnosti.

img_7191
zfr31781

Antea Zimaj: između fizičke boli i snage kreativnog izražavanja

Fizička bol i medicinska pomagala, poput ortoze i zavoja umjetnice Fride Khalo, označavaju trenutak u kojem se suočavamo s granicama vlastitog tijela. Kako ste u kolekciji Herida navigirali tom graničnom linijom između destrukcije i modnog oblikovanja, te kako ste simbole boli preveli u elemente estetske snage?

Granična linija između destrukcije i modnog oblikovanja za mene je bila trenutak kada nešto prestaje biti samo simbol boli i postaje odjevni predmet koji funkcionira. Moj pristup bio je da bol ne pretvorim u metaforu, već je prenesem doslovno na materijal. Čavli su ostali čavli. Namočila sam prirodnu kožu, umetnula ih između dva sloja i dobila otiske koji izgledaju kao rane, ali funkcioniraju kao uzorak. Medicinski zavoji ostali su pravi zavoji, samo što sam ih umjesto šivanja spojila vijcima i maticama jer su vijci sami po sebi simbol držanja na okupu, što je točno ono što medicinska pomagala rade tijelu. Hlače sam sastavila od dva odvojena dijela spojena remenčićima, po uzoru na protezu, a anatomska razlomljenost postala je konstrukcijski detalj. Obrve zbog kojih su Fridu kritizirali pretvorila sam u siluetu cijelog kaputa. Ortozu koju sam sama nosila godinama aplicirala sam kao print na majicu. Predmet koji mi je dugo bio izvor nelagode na tijelu je odjednom izgledao kao nešto vrijedno pokazati. Tu se događa ta transformacija. Ne u trenutku kada bol postane ukrašena ili ublažena, nego kada je prikazana točno onakva kakva jest i kada publika u njoj prepozna nešto istinito. Herida je moj pokušaj da to isto napravim kroz odjeću.

zfr32004
img_7232
Fotografije:

Zvonimir Ferina

Zahvale:

Realizacija revije u Francuskom paviljonu SC-a ostvarena je uz podršku partnera projekta: SCZG, agencije Talia Model, Silva Stojanović Makeup Academy te učenika Obrtničke škole za osobne usluge koji su bili zaslužni za frizure.