Modne novìne

Draga demencija?

Intervju vodili i priredili: Jasminka Končić i Duje Kodžoman
Kolaboracija s optikom Elias u ovom projektu nadilazi puku izradu modnog dodatka; ona je pokušaj materijalizacije sjećanja na dizajneričinu baku Dragicu kroz predmet koji joj je pripadao. Koristeći bakin stari dioptrijski okvir kao ishodište, dizajnerica Ines Barić u svojoj kolekciji DEMD42’ istražuje granicu između prisutnosti i gubljenja identiteta uzrokovanog demencijom. Rezultat je objekt koji nije samo optičko pomagalo, već opipljiv zapis sjećanja na osobu u trenutku njezina kognitivna blijeđenja.

demencija25-10

Već ste kao studentica prešli granicu komfora i iz kontroliranog nastavnog okruženja zakoračili u stvarni svijet produkcije, tržišta i poslovne komunikacije kako bi Vaša dizajnerska ideja zaživjela. Možete li pobliže objasniti kako je tekao taj proces i zbog čega je bitan za studente modnog dizajna?  

U tom mi je trenutku uvelike pomoglo to što sam se kroz studentski posao već susrela s nekim aspektima produkcije i poslovne komunikacije. Ipak, izrada naočala za mene je bila potpuno novi svijet. Kada mi je ideja prvi put pala na pamet, zapravo nisam ni znala hoću li pronaći nekoga tko će je moći i htjeti realizirati. Došla sam do kontakta Optike Elias, predstavila im svoju ideju i koncept kolekcije i jako mi je značilo što su odmah prepoznali što želim postići. Nakon toga smo se sastali i krenuli prolaziti kroz cijeli proces od mojih početnih skica i ideja, preko uzimanja mjera i prilagođavanja proporcija, do razgovora o materijalima i tome što je tehnički izvedivo. Oni su mi pritom davali prijedloge iz perspektive optičarske struke, što mi je bilo iznimno važno jer sam prvi put dizajnirala predmet koji osim estetske mora zadovoljiti i vrlo konkretnu funkcionalnu komponentu. Mislim da je upravo takvo iskustvo jako važno za studente dizajna. Dok nešto crtamo ili razvijamo kao koncept, često nismo svjesni koliko koraka, vremena, znanja i ljudi stoji iza jednog gotovog proizvoda. Tek kroz realizaciju počinjemo razmišljati i o izvedivosti, troškovima, tržištu, rokovima i opravdanosti određenih dizajnerskih odluka. Nakon tog procesa ne poznajete samo svoj dizajn, nego puno bolje razumijete zašto proizvod izgleda i košta upravo toliko koliko košta.

Ines Barić x Optika Elias (fotografija: Stella Burić)

Ines Barić x Optika Elias (fotografija: Stella Burić)

demencija25-4

Što je optika Elias unijela u ovaj projekt u smislu tehnologije izrade koju obični dizajnerski studio nema, a ključno je za realizaciju okvira?

Optika Elias u projekt je prije svega unijela specifično stručno i zanatsko znanje koje ja kao modna dizajnerica nemam. Moja je uloga bila osmisliti vizualni i konceptualni identitet naočala, ali između crteža i funkcionalnog okvira postoji cijeli niz tehničkih odluka. Kod njihove izrade okvira po mjeri uzimaju se, primjerice, širina lica, pupilarna udaljenost, korijen nosa te odnos očiju i ušiju, nakon čega se oblik prilagođava konkretnim proporcijama. Okviri se ručno izrađuju od celuloznog acetata, a sama Optika Elias navodi da proces jednog okvira može uključivati oko 260 postupaka ručne izrade. Upravo mi je ta suradnja omogućila da neke ideje koje su na papiru funkcionirale prvenstveno vizualno pretvorimo u predmet koji se stvarno može staviti na lice i nositi. Njihovo znanje materijala, konstrukcije, spojeva, leća, ergonomije i završne obrade bilo je ključno da naočale ne ostanu samo koncept ili scenografski element kolekcije, nego postanu stvaran proizvod.

U kolekciji koristite referencu na stare bakine naočale velikih širokih okvira za koje se uvriježio naziv ”socijalne naočale”. Primarno, takav tip naočala ne podliježe modnoj promjeni i nije zamišljen kao modni dodatak. Možemo li pristup oblikovanju naočala za kolekciju DEMD42‘ kategorizirati kao oblik ugly chic estetike?

Svakako. Upravo mi je zanimljiv taj trenutak u kojem predmet koji na prvi pogled možda nije „lijep“ prema nekim klasičnim kriterijima postaje zanimljiv kada ga stavite na osobu. Kada su naočale bile gotove, jako ih je puno ljudi isprobalo i bilo mi je fascinantno koliko su svakom licu dale potpuno drugačiji karakter. One jesu pomalo neobične, predimenzionirane i „ugly“, ali upravo zbog toga licu daju nešto posebno. Nisam ih željela uljepšavati do te mjere da izgube vezu s naočalama koje su bile ideja za kolekciju. To se veže i uz ekspresiju lica koja mi je bila važna tijekom istraživanja demencije. Kod osoba oboljelih od demencije mimika ponekad vrlo neposredno pokazuje emociju, a naočale dodatno uokviruju oči, obrve i lice. Gornji brid modela naglašava područje obrva, dok donji dio omekšava lice. Zato mi je bilo zanimljivo da okvir ne bude neutralan, nego da aktivno sudjeluje u karakteru. 

demencija25-10

Ines Barić x Optika Elias (fotografija: Stella Burić, model: Mia Zeko Panić)

demencija25-25

Bakin okvir poslužio je kao ishodište i referenca. Koje ste ključne karakteristike tog predmeta odlučili zadržati kako biste sačuvali prepoznatljivost identiteta, a u kojim ste dijelovima intervenirali kako biste materijalizirali temu demencije?

Željela sam zadržati ono po čemu sam bakine naočale pamtila – prije svega njihov veliki, izraženi oblik. Nije mi bio cilj napraviti doslovnu repliku njezinih naočala, nego sačuvati osjećaj poznatog predmeta koji je stalno bio prisutan u njezinoj svakodnevici  na stolu, na glavi ili  oko vrata.  Intervencije su se dogodile upravo tamo gdje se osobno sjećanje počinje povezivati s temom demencije. Pojedine dijelove okvira oduzimala sam, prekidala ili ostavljala praznine, kao da dio forme više nije potpuno prisutan. Time okvir i dalje ostaje prepoznatljiv kao predmet, ali istodobno djeluje kao da mu nešto nedostaje. Važnu ulogu imao je i materijal. Prednji dio izveden je u tamnijoj, prošaranoj varijanti koja asocira na klasične okvire starijih generacija, dok su jedne od ručkica transparentne, s pigmentiranim ljubičastim elementom u unutrašnjosti. Tako poznati predmet postupno dobiva novi identitet, baš kao što se kroz kolekciju bavim pitanjem promjene i gubitka identiteta.

Ines Barić x Optika Elias (fotografija: Stella Burić)

Ines Barić x Optika Elias (fotografija: Stella Burić)

demencija25-6

Demencija je bolest gubljenja fokusa. Kako se ta tema “zamagljenosti” i gubljenja detalja odrazila na samu konstrukciju okvira i odabir leća?

Tema gubitka nije prevedena u dizajn samo ilustrativno, nego sam je pokušala prenijeti kroz samu konstrukciju oblika. Oduzimanjem pojedinih dijelova i stvaranjem praznina u okviru dobiva se osjećaj nepotpunosti kao da gledamo poznatu formu iz koje je određeni dio informacije nestao. Kod jednog modela koristili smo i plave leće. One mijenjaju način na koji osoba iza naočala vizualno doživljava okolinu, ali istovremeno mijenjaju i način na koji promatrač vidi njezino lice. Naočale su inače predmet koji bi trebao omogućiti jasniji pogled, dok ih ja ovdje koristim i kao sredstvo koje pogled filtrira, mijenja ili djelomično skriva.

Kako ste u proizvodnji postigli specifičnu estetiku “prošlog vremena” koristeći suvremene materijale?

Nismo željeli doslovno kopirati stare naočale, nego pronaći materijale koji će izazvati sličnu asocijaciju. Zato smo se kod prednjeg dijela odlučili za celulozni acetat u tamnijoj, prošaranoj nijansi koja podsjeća na kornjačevinu i na okvire koje povezujemo s nekim prošlim vremenom. S druge strane, transparentniji dijelovi i pigmentirana ljubičasta unutar ručkica uvode nešto suvremenije. Posebno smo obratili pozornost na neujednačenost boje  prijelaze, prozirnost i slojeve zbog kojih materijal nema potpuno ravnu, čistu površinu, u kontekstu kolekcije to sam povezivala i s idejom brisanja, nestajanja i promjene sjećanja.

ines_demencija_portfolio-6

Kolekcija DEMD42′ Ines Barić (fotografija: Stella Burić, model: Mia Zeko Panić)

ines_demencija_portfolio-7

U suvremenoj modi, pratimo radikalnu evoluciju dizajna naočala čija se interpretacija kreće od klasičnog modnog dodatka pa sve do konceptualne maske za lice. Kakav je Vaš stav prema trendu dizajna naočala kojima je zadatak kamuflaža lica i redefinicija identiteta? U kojoj mjeri se vodite tim elementima u vlastitom dizajnu? 

Jako mi je zanimljivo koliko naočale mogu promijeniti percepciju lica jer zauzimaju relativno malu površinu, a imaju ogroman utjecaj na to kako osobu doživljavamo. Mogu naglasiti oči i mimiku, potpuno promijeniti proporcije lica, ali isto tako postati svojevrsna maska iza koje se osoba skriva. Kod svojih sam naočala svjesno koristila taj potencijal, ali nisam željela da funkcionalnost nestane iza koncepta. Od početka mi je bilo važno da, bez obzira na njihovu priču, to budu naočale koje netko stvarno želi nositi. Možda nekome djeluju gotovo poput konceptualne maske, dok će ih netko drugi doživjeti kao neobičan svakodnevni okvir  i baš mi je zanimljivo što oba načina mogu funkcionirati. Općenito, kada dizajniram, jako mi je važna nosivost. Volim da predmet ima ideju i karakter, ali želim i da se osoba u njemu osjeća ugodno, da ga može uklopiti u vlastiti identitet te da u dizajnu uživa. Kod ovih naočala upravo je taj balans između karaktera, koncepta i svakodnevne nosivosti bio jedan od glavnih ciljeva.

Ines Barić modna je dizajnerica, rodom iz Ivankova, koja je diplomirala modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoje radove izlagala je na međunarodnim modnim događanjima u Beogradu, Ljubljani i Rumunjskoj te na različitim izložbama tokom studija. Dizajnerski rad temelji na istraživanju osobnih priča, sjećanja i svakodnevnih predmeta koji joj služe kao polazište za dizajnerski rad. Vlastiti vizualni jezik razvija kroz proučavanje osobnih i obiteljskih arhiva.